Pokrivolan

Jednom davno bio sam na nekom simpoziju u Novom Vinodolskom, ali sam se morao vratiti u Zagreb dan prije završetka. Sva sreća, našao se kolega koji je bio u istoj situaciji kao i ja, pa me povezao svojim autom.

Kolega je bio po struci jezikoslovac, i još k tome zaljubljen u svoju struku, te smo tako putem razgovarali ponajviše o jeziku. On je, dakako, vodio glavnu riječ, a osobito je nadahnuto raspredao o tvorbenim mogućnostima hrvatskoga jezika i o našoj staroj navici da za svaki novi pojam jednostavno preuzmemo stranu riječ, a da pritom ni sekunde ne razmišljamo postoji li možda u našoj leksičkoj riznici nešto čime bi se ta strana riječ mogla nadomjestiti. S tolikim je žarom o tome govorio – premda mu ja nisam proturječio – da se na kraju počeo i žestiti.

– Evo – uzviknuo je – pogledaj na primjer ovo!

Pritom je udario šakom po volanu, a onda povukao dlanom po njegovoj kružnici kao da gladi psa. Po tome sam shvatio da ne misli na sam upravljač, nego na ono čime je upravljač prekriven, a to je bila nekakva tkanina sintetičkog podrijetla, plavkasta i pomalo nalik na dlaku kakve egzotične mačketine.

– Što s tim? – upitao sam.

– Znaš li kako to Talijani zovu?

– Coprivolante – odgovorih, jer sam slučajno znao.

– Eto! – uskliknuo je moj sugovornik. – Što bi nama falilo da tu stvar nazovemo pokrivolan ili nekako slično, a ne da moramo izgovoriti cijelu rečenicu kako bismo objasnili o čemu pričamo!

Morao sam priznati da čovjek ima pravo. Ali, kao što mi se često događa, moje su misli tada odlutale i posve se udaljile od jezičnih tema. Počeo sam se pitati tko je uopće izmislio taj predmet, taj pokrivolan, čemu on zapravo služi, zašto ljudi troše na njega novac i poslije se muče da ga nekako na volan navuku. O tome sam nastavio misliti i kad smo sretno stigli u Zagreb i rastali se, jer od tada sam stao zapažati da mnogi automobili imaju to čudo na volanu. Pa sam, eto, uzeo mozgati o smislu njegova postojanja.

Odmah mi je bilo jasno da njegova svrha ne može biti praktična. Jer taj blaženi coprivolante prije je vozaču na smetnju nego što bi mu bio od ikakve pomoći. On, naime, ima tendenciju da se kliže i vrti po upravljaču, pa se može dogoditi da vozač okreće samo pokrivolan, misleći da okreće i volan, a nikomu ne treba tumačiti do kakvih sve nevolja to može dovesti.

Nadalje, ta je stvar nepraktična još zbog jednoga razloga. Čovjeku ruke nikad nisu savršeno čiste, koliko god da ih pere, a ima i vozača kojima se dlanovi oznoje čim sjednu u auto, pa se onda sve to lijepo briše o onu tkaninu, i od toga ona postaje musava i ružna, pomalo i gadljiva.

Doduše, ima ljudi kojima je pokrivolan gadljiv i kad je sasvim nov, čim stigne iz dućana. One njegove dlake – ili rese, ili koji je već to vrag – podsjećaju na krzno nekakve životinje, za koju se ne zna je li divlja ili pitoma, je li kunić ili štakor. I sad, zamislite nekoga tko je prisiljen milovati takvu beštiju od Osijeka pa do Dubrovnika!

Dobro – razmišljao sam dalje – ako ljudi ne kupuju te pokrivolane iz praktičnih razloga, možda ih kupuju iz estetskih. Možda im je, naime, stalo do toga da im boja volana bude u skladu s bojom sjedala, koliko god ovakvi grmalji poput mene ne razumijevali zašto je to potrebno? Možda, osim toga, žele da njihovo vozilo ostavlja dojam pojastučenosti, kao da je u njemu sve tapecirano, kao u kakvu budoaru? Ja, doduše, ne kužim zašto to nekomu treba, ali tko sam ja da sudim o takvim stvarima? Zar se nisam već bezbroj puta uvjerio koliko različita shvaćanja o lijepome imaju ljudi oko mene?

A opet, nisam se mogao oteti sumnji da nikako ne može biti lijepo nešto što ima svrhu da prikrije, a ne da otkrije. Jer taj coprivolante očito želi zabašuriti činjenicu da se ispod njega nalazi upravljač automobila i da je taj upravljač najvažniji od svega. Zar može biti lijepo – ili svrhovito – pretvarati upravljač u ukrasni jastučić nalik na one izvezene valjčiće na seoskim bračnim posteljama?

No možda upravo u tome i jest stvar, naime u skrivanju? Možda pokrivolan i nije ukras, nego kamuflaža? Ali ako je tako, što on onda skriva i kamuflira?

Ne vidim druge mogućnosti do ove: on od vozača skriva kolika je njegova odgovornost, pa čak i odvraća njegove misli od same vožnje. Jer, kad vozač izravno dodiruje dlanovima onu plastiku, ili kožu, ili čime je već volan tvornički presvučen, onda ne samo da pod šakama osjeća vibraciju motora nego mu mora biti jasno da je sve u njegovim rukama i da svaki pokret tih ruku – ruku na volanu – znači nekakvu promjenu, pa čak i odlučuje izravno o sudbini vozila i o sudbini vozačevoj. A kad se između volana i vozačevih ruku stavi ona mucasta, topla i meka izolacija, onda odmah i vozač postaje mucast, topao i mek, pa zaboravlja gdje je i što radi, a vožnja mu se – pa i sam život koji o vožnji ovisi – čini kao nekakvo valjuškanje u perinama, da ne kažem u ajmpideklu.

Pokrivolan, ukratko, stavlja nekakvu prepreku između vozača i svega onoga što je u vožnji opasno i neugodno. A na što vas to podsjeća? Pa naravno, podsjeća vas na stvar koje u doba kad sam ja vodio onaj razgovor s kolegom jezikoslovcem možda nije ni bilo. A to je zračni jastuk. Njega danas imaju sva vozila, a svrha mu je da se, čim na nešto naletite, smjesta otvori i napuše, te vam tako spasi facu, glavu, a možda i sam život. E, vidite, onaj pokrivolan i nije bio ništa drugo nego prethodnica toga jastuka, a možda čak i inspiracija njegovim izumiteljima. Razlika je samo u tome što je zaštita koju pruža zračni jastuk doslovna i fizička, dok je zaštita što je pruža pokrivolan psihološka i simbolična. Možda zato i nije čudo što je coprivolante nestao – ili gotovo nestao – baš nekako u ono doba kad su se pojavili ti zračni jastuci.

Sad se vi možda pitate zašto vas tu gnjavim s nazivom za jedan predmet kojega više praktički i nema, pa nam tako ne treba ni ime za nj. Pa, činim to zato da bih na malom i beznačajnom primjeru pokazao kako je povijest hirovita i kako se u njoj prioriteti lako mijenjaju.

Evo kako. Dok sam se s onim jezikoslovcem vozio iz Novog Vinodolskog, on mi se kleo da će uskoro napisati članak u kojemu će predložiti da se onaj predmet na kojemu je sve do Zagreba držao ruke nazove pokrivolan. A ja sam doista bio znatiželjan da taj članak i vidim. Ali nisam ga vidio, premda je vrijeme prolazilo, pa sam na kraju zaključio da mi je morao nekako promaknuti. Zato sam se jako obradovao kad sam opet susreo kolegu jezikoslovca te ga upitao gdje mogu naći njegov napis. I tu sam, što kažu, ostao paf.

Smrknuto mi je odgovorio da članak nije napisao, a neće ga ni napisati. Jer, kad je ideju izložio svojim jezikoslovcima, oni su ga upozorili da takva riječ ne bi valjala, jednostavno zato što se hrvatski ne kaže volan – pa ne može ni pokrivolan – nego se kaže upravljač. A kakva bi smisla – i kakve praktičnosti – bilo u tome da neku stvar stanemo nazivati pokriupravljač? Što bismo time dobili? To je gotovo jednako dugo kao i opisni naziv, a osim toga, ispali bismo smiješni. A moj se kolega, kao i svaki normalan čovjek, bojao da ne ispadne smiješan. Ja sam mu se ipak smijao, doduše, ne u lice, nego tek kad smo se rastali. Jer ni njemu ni njegovim sujezičarima nije palo na pamet da samo oni zovu volan upravljačem, dok svi mi ostali kažemo volan, kako je i kraće i jasnije.